Bi­ra­ju­ći za­ni­ma­nja, naj­vi­še đa­ka raz­mi­šlja o pla­ti

Sva­ke go­di­ne vi­še od 50.000 osma­ka i isto to­li­ko sred­njo­ško­la­ca na­đe se pred di­le­mom ko­ju sred­nju ško­lu i fa­kul­tet da upi­še i ka­ko da svo­je ti­nej­džer­ske že­lje uklo­pi u re­al­nost u ko­joj struč­nja­ci raz­li­či­tih pr­o­fi­la go­di­na­ma če­ka­ju na za­po­sle­nje, a ana­li­ti­ča­ri tr­ži­šta ra­da upo­zo­ra­va­ju da će ne­ka za­ni­ma­nja ne­sta­ti za par go­di­na.

Iako ve­li­ki br­oj ško­la­ra­ca od­lu­ku o iz­bo­ru za­ni­ma­nja od­la­že za dru­go po­lu­go­đe, psi­ho­log Ele­o­no­ra Vla­ho­vić, ko­ja se vi­še od tri­de­set go­di­na ba­vi pr­o­fe­si­o­nal­nom ori­jen­ta­ci­jom đa­ka, is­ti­če da se od­lu­ka o že­lje­noj ško­li ili fa­kul­te­tu ne do­no­si me­sec da­na pred upis, jer je reč o iz­bo­ru za­ni­ma­nja ko­jim će se oso­ba ba­vi­ti 40 go­di­na. Ona pod­se­ća da čo­vek dve tre­ći­ne svog ži­vo­ta pr­o­ve­de ra­de­ći, na po­slu pr­o­ve­de naj­pro­duk­tiv­ni­ji deo svog da­na, a sa ko­le­ga­ma pr­o­ve­de vi­še sa­ti to­kom da­na ne­go sa svo­jom po­ro­di­com. Zbog to­ga se va­lja se­ti­ti re­či mu­drog Du­ška Ra­do­vi­ća ko­ji je go­vo­rio da nam je u ži­vo­tu dva pu­ta po­treb­na sre­ća – pri­li­kom iz­bo­ra pr­o­fe­si­je i brač­nog part­ne­ra.

„Pr­o­fe­si­o­nal­na ori­jen­ta­ci­ja jed­na­ko je va­žna i za po­je­din­ca i za dru­štvo, jer sva­ka oso­ba tre­ba da ra­di na onom rad­nom me­stu gde će bi­ti naj­pro­duk­tiv­ni­ja i naj­za­do­volj­ni­ja. U po­sled­nje tri de­ce­ni­je de­si­le su se br­oj­ne pr­o­me­ne, ka­ko u ši­rem dru­štvu, ta­ko i u po­ro­di­ci, a pr­va se ogle­da u to­me da su ro­di­te­lji ne­ka­da ima­li ve­ći uti­caj na svo­ju de­cu ka­da je oda­bir sred­nje ško­le ili fa­kul­te­ta u pi­ta­nju. Sa­da se uglav­nom ru­ko­vo­de de­vi­zom ’tvoj ži­vot – tvoj iz­bor’ i sklo­ni su da pre­pu­ste de­te­tu od 15 go­di­na da sa­mo bi­ra bu­du­će za­ni­ma­nje. Iz­u­ze­tak od ovog pra­vi­la po­ne­kad či­ne ro­di­te­lji ko­ji se već de­ce­ni­ja­ma ba­ve ne­kim po­ro­dič­nim po­slom, kao što je advo­ka­tu­ra, me­di­ci­na ili far­ma­ci­ja, pa vr­še pri­ti­sak na de­te da na­sta­vi po­ro­dič­nu tra­di­ci­ju. Me­đu­tim, ako vi­dim da de­te ne­ma ni­ka­kvih afi­ni­te­ta pre­ma pra­vlje­nju le­ko­va i far­ma­ce­ut­skih pr­o­iz­vo­da, uvek su­ge­ri­šem da ono mo­že da bu­de me­na­džer u fir­mi i vo­di la­nac apo­te­ka i sa di­plo­mom ne­kog dru­gog fa­kul­te­ta”, ka­že Ele­o­no­ra Vla­ho­vić.

Dru­gu pr­o­me­nu pri­me­ću­je u od­no­su de­ce pre­ma ško­li i obra­zo­va­nju – sma­nju­je se br­oj uče­ni­ka ko­ji sma­tra­ju da je ško­la ve­o­ma va­žna, a ra­ste br­oj onih ko­ji ve­ru­ju da se u ži­vo­tu tre­ba sna­ći i vi­še su ori­jen­ti­sa­ni na za­ra­đi­va­nje, a ma­nje na uče­nje. Na pi­ta­nje šta vam je naj­va­žni­je pri­li­kom iz­bo­ra bu­du­ćeg za­ni­ma­nja, naj­ve­ći br­oj uče­ni­ka ka­že no­vac, a ka­ri­je­ra se na­la­zi tek na če­tvr­tom ili pe­tom me­stu. Sa po­ve­ća­njem br­o­ja fa­kul­te­ta, sme­ro­va i ka­te­dri, ra­ste i br­oj đa­ka ko­ji su neo­d­luč­ni i ko­ji se če­sto iz­gu­be po­sma­tra­ju­ći tu le­pe­zu po­ten­ci­jal­nih za­ni­ma­nja. Me­nja­ju se i pre­fe­ren­ci­je uče­ni­ka – FON pre tri­de­set go­di­na ni­je uži­vao to­li­ko in­te­re­so­va­nje bu­du­ćih stu­de­na­ta, a de­ve­de­se­tih go­di­na sko­ro ni­je­dan đak ni­je se in­te­re­so­vao za fo­ren­zi­ku. On­da su na ma­li ekran sti­gle se­ri­je sa is­tra­ži­te­lji­ma zlo­či­na i sa­da je na tom fa­kul­tet­skom sme­ru pri­lič­na gu­žva.

„Me­đu­tim, ono što me­ne kao psi­ho­lo­ga bri­ne je­ste či­nje­ni­ca da u po­sled­nje vre­me vi­dim ve­li­ki br­oj de­ce ko­ja su pri­lič­no na­pe­ta i ank­si­o­zna ka­da je u pi­ta­nju bi­ra­nje bu­du­ćeg za­ni­ma­nja i upis sred­nje ško­le, od­no­sno fa­kul­te­ta, pa po­lo­vi­nu vre­me­na sa nji­ma ra­dim psi­ho­lo­ško sa­ve­to­va­nje, a dru­gu po­lo­vi­nu po­sve­ti­mo pr­o­fe­si­o­nal­noj ori­jen­ta­ci­ji.

Kod me­ne do­la­ze uče­ni­ci tre­ćeg raz­re­da sred­nje ško­le ko­ji su to­li­ko ner­vo­zni kao da se pri­jem­ni is­pit de­ša­va su­tra, a ne za go­di­nu i po da­na. Sva­ki še­sti ili sed­mi đak ko­ji do­đe na sa­ve­to­va­nje pla­če, jer stre­pi od upi­sa. Imam uti­sak kao da su se de­ca ’po­de­li­la’ na pre­bri­žne i pot­pu­no bez­bri­žne, od­no­sno na one ko­je pri­jem­ni is­pit do­ži­vlja­va­ju kao ’stra­šni sud’ i dru­ge ko­ji su uve­re­ni da će se na kra­ju sve ne­ka­ko re­ši­ti, na­rav­no u nji­ho­vu ko­rist i bez pre­vi­še ulo­že­nog tru­da”, kon­stan­tu­je na­ša sa­go­vor­ni­ca.

Pri­li­kom oda­bi­ra bu­du­ćeg za­ni­ma­nja, osim že­lja i afi­ni­te­ta de­te­ta, uvek se mo­ra uze­ti u ob­zir i re­al­nost u ko­joj ne­ma baš pu­no po­sla za arhe­o­lo­ge, bi­bli­o­te­ka­re ili pr­o­fe­so­re skan­di­nav­skih je­zi­ka, pa uče­ni­ke ko­ji to že­le na­ša sa­go­vor­ni­ca naj­če­šće sa­ve­tu­je da im to bu­de ho­bi, a ne za­ni­ma­nje. Ako su u pi­ta­nju de­ca ko­ja že­le da upi­šu sred­nju ško­lu ko­ja se na­la­zi u dru­gom gra­du, mo­ra da se ura­di i psi­ho­lo­ška pr­o­ce­na da li su sprem­na da od 15 do 19 go­di­ne ži­ve u in­ter­na­tu.

„Moj je uti­sak da đa­ci sla­bo po­zna­ju svet ra­da. Ka­da ih pi­tam da li su se in­for­mi­sa­li ko­ji se pred­me­ti uče na fa­kul­te­tu ko­ji že­le da upi­šu, naj­če­šće ka­žu da ni­su, što za­i­sta pred­sta­vlja pa­ra­doks, jer mi ži­vi­mo u in­for­ma­tič­kom do­bu u ko­me nas od in­for­ma­ci­ja de­li sa­mo je­dan ’klik’ kom­pju­ter­skog mi­ša. Za ge­ne­ra­ci­ju ko­ja sa­da upi­su­je sred­nje ško­le i fa­kul­te­te ka­že se da su di­gi­tal­ni uro­đe­ni­ci, jer su pr­vo na­u­či­li da ko­ri­ste mo­bil­ni te­le­fon, pa tek on­da nož i vi­lju­šku – za­to mi­slim da su oni ču­de­sno ne­in­for­mi­sa­ni o sve­tu bu­du­ćih stu­di­ja i za­ni­ma­nja ko­jim že­le da se ba­ve.

Zbog to­ga im uvek sa­ve­tu­jem da odu na sajt fa­kul­te­ta i pa­žlji­vo pr­o­či­ta­ju ko­je će pred­me­te uči­ti i sva­ka­ko po­se­te ’Dan otvo­re­nih vra­ta’, ko­ji da­nas orga­ni­zu­je ve­li­ki br­oj vi­so­ko­škol­skih usta­no­va i upo­zna­ju se sa že­lje­nim za­ni­ma­njem. Me­đu­tim, ima i de­ce ko­ja tač­no zna­ju šta će stu­di­ra­ti, ali im je mo­ti­va­ci­ja za upi­si­va­nje kon­kret­nog fa­kul­te­ta pot­pu­no po­gre­šna. Pri­me­ra ra­di, ne­ki od njih že­le da stu­di­ra­ju me­di­ci­nu, jer je be­li man­til sta­tu­sni sim­bol, ali ni­su sprem­ni za su­sret sa pat­njom, bo­lom i smr­ću pa­ci­je­na­ta”, za­klju­ču­je psi­ho­log Ele­o­no­ra Vla­ho­vić.

Prava Pekara počinje sa radom u Smederevu!

Radno vreme objekata je od 06 do 18

Očekujemo Vas!