Vranjanac koji je preživeo četrnaest ranjavanja

Viševekovna osmanlijska okupacija juga Srbije i Vranja kod običnih, ali i onih imućnijih ljudi koji su prepoznavali državnost, provocirala je želju za slobodom. Jače od obične ljudske snage, ali iskreno i iz duše. Sloboda se na jugu tretirala kao jedinstvo vazduha i vode, bez čega nema života.

Rođen da postane vojnik. Takav je bio Dušan Mihajlović Bulumač. Dečak iz vranjanske porodice skromnih ljudi. Od rođenja temperamentan, strog, patrijarhalan. Posle svih vojevanja kroz koja će proći nastavio je tako i posle svih ratova, možda po mentalnom nasleđu, da komanduje drugima, ali i sebi samom, znajući koliko je pravde činio u borbi za svoju otadžbinu i njemu posebno dragu zastavu Kraljevine Srbije.

Vranjanski novinar Dušan Đorđević u istraživačkim zapisima „Vranjske porodice” pominje ovu porodicu vojnika, u kojoj je „Mihajlović od rođenja bio ambiciozno i vredno dete, za koje su se svi nadali da će daleko dogurati”.

Pažljivo je izučavao matematiku, geometriju, geografiju. Bio je odličan đak. Veliku maturu završio je u Vranju. Na ponos oca i familije upisao je Vojnu akademiju u Beogradu. Bio je diplomac za nadu i veru, koju će kroz vojevanja Srbije ovaj Vranjanac kao profesionalni vojnik žestoko darivati zaljubljen u svoju otadžbinu i svoj rodni grad. Vranje koje se „rađalo drugačije” u svom novom ogledalu istorije, nakon više od četiri veka Osmanlijske okupacije.

Sa uzavrelim vranjanskim temperamentom Mihajlović je jurio u borbama na balkanskim, ali i zemaljskim ratištima kada je počelo da tutnji 1914. godine. Imao je snagu iskusnog vojnika, obrazovanog akademca, koji je umeo da upravlja operativom na terenu.

Znao je u skladu sa procenom na terenu da krši vojna pravila, potežući za ličnim potezima koji su delovali kao „suludo herojstvo”. Usledile su bitke na Ceru, Kolubari, povlačenje… Golgota preko Kosova i Albanije do Krfa. U teškom sukobu kod Bizerte teško ranjeni Mihajlović je prebačen na lečenje, sa medicinskim prognozama da „njemu ima izlečenja od ovoga rata”.

Dimitrije Mihajlović u rodno Vranje vratiće se sa 14 rana od različitih povreda. Imao je i težak ožiljak na licu od rasekotine koja mu je naneta nožem. Ostao je i težak rez na stomaku koji mu je nanet sabljom. Vratiće se kao junak kome će Kralj Aleksandar ukazati čast za junaštvo i hrabrost, veru u pobedništvo i odanost otadžbini.

Mihajlović je odlikovan Albanskom spomenicom, Karađorđevom zvezdom, Belim orlovima sa zvezdama… Usledilo je unapređenje u čin pukovnika Kraljeve vojske. Sa tim činom dobiće i funkciju komandanta varoši vranjanske. Za njega prekog po naravi to je dalo dodatnu snagu i „komandujuću moć”.

Heroj balkanskih i prvog zemaljskog major Mihajlović je u svom dvorištu kao penzionisani oficir od 1938. godine do okupacije Vranja 1941. godine „pod svojim doksatom i loznicom sedeo sam”. Tu je dočekao i bugarsku okupaciju i internaciju u logor Bugarskoj, gde je robijao do 1944. godine.

Dušan Mihajlović živeo je u rodnom Vranju do 90. godine. Sahranjen je 1963. uz vojne počasti, što je u to vreme bilo neobično za heroja Kraljevine Jugoslavije. Heroj u Vranju nema obeležje. Od svega boli najviše „ubistvo zaborava” u njegovom rodnom gradu.

Prava Pekara počinje sa radom u Smederevu!

Radno vreme objekata je od 06 do 18

Očekujemo Vas!